Svijećnica

Revolucija svijeća pobijedila je revoluciju marksizma, komunizma i ateizma. U Pragu, Zagrebu i u drugim bivšim komunističkim gradovima Europe milijuni svijeća upaljeni su kao znak nove slobode kojoj se više nitko ne može suprotstaviti. Svijeće su objavljivale svjetlo, koje je raspršivalo mrak, tamu, nečovječnost i zlo. Ljudi goloruki, bez oružja, bez saveznika i diplomatskih relacija, samo s nutarnjom sigurnošću da mora pobijediti sloboda, samo sa svijećama u rukama, pobijedili su, srušili su tiranske vlasti i Berlinski zid, zidove između Istoka i Zapada Europe, i uništili hladni rat. Svijeće su opasne za one koji čine zlo. Svjetlo je opasnost za ljude koji su nečiste savjesti, koji zarobljavaju i plijene druge, za one koji se bogate na račun drugih, za sve koji čine zlo, koji su mračni i nehumani. Svijeća izgleda slabašna, možeš je svojim dahom ugasiti, svijeća ne može ogrijati, ne može ni osvijetliti na daleko. Svijeća može upaliti drugu svijeću, a onda se upale tisuće i milijuni svijeća, i tada nastane svjetlo koje obasjava čitavu kuglu zemaljsku. Tako se iz ropstva prelazi u slobodu, tako mrak propada i nastaje dan.

Prije dvije tisuće godina upalilo se jedno svjetlo. Zvalo se Isus iz Nazareta. Rodio se u Betlehemu između 7. i 4. godine prije brojanja našeg vremena, sasvim nepoznat, tek objavljen pastirima i svećeniku Šimunu u jeruzalemskom hramu, te starici Ani koja je prepoznala to Dijete. A prepoznala ga je zato što je u njoj bilo svjetlo koje je palila i podržavala molitvom i postom sve do svoje osamdeset i četvrte godine života. Prepoznalo je to svjetlo i Šimunovo srce, jer je i on molio, te mu je to Svjetlo Božje objavilo da neće umrijeti prije nego vidi onoga čije će se svjetlo upaliti i koje više nitko neće moći ugasiti. Maleno je to Svjetlo. Rođeno od nepoznate djevice iz Nazareta, Marije, čuvano nepoznatim zaručnikom te djevice, Josipom, progonjeno od kralja Heroda, u izgnanstvu i u tišini nazaretskoga kraja živjelo do tridesete godine, a da nitko ništa nije o tom Svjetlu znao. Ono je svijetlilo, sve se više širilo dok nije upalilo najprije Judeju i Galileju, a onda prešlo na istok, sve do Indije i Kašmira, te na zapad preko Male Azije i Grčke, preko naših krajeva do Rima i Španjolske, i upalilo cijelu Europu. A onda se iz Europe proširilo u čitav svijet i više nema gdje ne gori. Nitko nije računao da bi to Svjetlo moglo osvojiti suvremeni svijet i da to Svjetlo ni danas ne mogu ugasiti sva oružja mraka, nehumanosti i suprotstavljanja.

Isus iz Nazareta je Svjetlo svijeta. Rekao je da svaki koji njemu vjeruje postaje to isto svjetlo. To Svjetlo je došlo na svijet, a mnogi ljudi su više ljubili mrak, te su okretali leđa tome Svjetlu, jer djela su im bila zla. Pa ipak, oni nikad nisu mogli uništiti to Svjetlo. Suvremenici i sugrađani Isusa iz Nazareta htjeli su uništiti i ugasiti to Svjetlo. Oni su ga prikovali na križ i mislili da je konačno zadnja iskra toga Svjetla uništena. No, tek tada je za njih nastala tragična situacija. On je uskrsnuo i tako je ta mala iskra Isusa iz Nazareta, povijesne osobe, postala veličanstvena uskrsna snaga vatre koju više nitko nikad ne može ugasiti. Najveće carstvo u povijesti čovječanstva, stari Rim, trudilo se kroz tri do četiri stoljeća da ugasi, uništi i onesposobi to Svjetlo. No, konačno je pokleknule pred njime i spoznalo da je u križu spas. Car Konstantin je priznao da je Krist pobijedio i da je u njemu spas, te je od tada kršćanstvo osvojilo zapadni svijet.

To Svjetlo nije zemaljsko i nije svjetlost obične svijeće. To je Bog sam, to je snaga neba, vječnosti i apsolutnog prvotnog svemoćnog bića. Tko god upali svoju savjest, svoje srce i svoju volju na toj svijeći, sam postaje svjetlo i najsnažnija životna vatra, koja može sve ogrijati, sve osvijetliti i svima darovati život vječni. Što je ateizam u svijetu jači, što je više nemorala, što je više oko nas sekti, profiterstva, ludosti, materijaliziranosti i bogatstva, što je više zločestoće i nehumanosti, što je mrak jači i gušći, što su ljudi više prikovani uz zemlju, uz novac, uz užitke i slavu, to je to Svjetlo jače, i to se više sprema da svojom eruptivnom snagom prodre u čitav svijet i opet osvoji ljude, te ih povede prema cilju života.

Svijećnica je dan kad su Marija i Josip unijeli malo dijete Isusa u hram da bi ga po židovskom zakonu kao prvorođenca prikazali Bogu. Tada je starac Šimun rekao proročke riječi da je to dijete postavljeno na propast i spasenje mnogima u Izraelu, da je on svjetlo naroda, te da je to znak kojemu će se svi suprotstavljati. Zapravo Crkva, kršćanska vjera i svaki čovjek s iskustvom Duha Svetoga doživljavaju kako mu se svi suprotstavljaju, a on unatoč suprotstavljanju sve pobjeđuje. Mrak se suprotstavlja svijeći, ali ona pobjeđuje osvjetljuje i uništava mrak.

Zato danas kršćani u crkvi blagoslivljaju svijeće, čuvaju ih za trenutak svoje smrti, kako bi kroz mrak i nepoznanicu smrti ušli u svjetlo j sigurnost života. No, još važnije je pokraj materijalne svijeće upaliti svijeću u srcu, povjerovati Isusu iz Nazareta, početi čitati njegovu riječ i moliti se njemu, razgovarati s njime, postati mu prijatelj, te tako postati svjetlo neuništivo koje će druge paliti, voditi u život, koje će naše društvo činiti humanijim.

Ništa ne trebamo danas toliko koliko milijune svijeća upaljenih na Isusu iz Nazareta, ljudi koji vjeruju, koji se ne boje i koji znaju da je život neuništiv, te da je čovjek najsretniji kad je s Bogom.