Presveto Trojstvo

Nedjelja nakon Duhova

Presveto Trojstvo proslavljamo u nedjelju nakon blagdana Duhova, zahvaljujući tako Ocu, Sinu, i Duhu Svetomu po kojima su se zbila otajstva vazmenog vremena.

Ovim blagdanom ispovijedamo da je Bog nad svime, sve je po njemu, i on je u svemu. Nad svime kao Otac; sve je stvorio po svome Sinu; a u svemu prebiva u Duhu Svetomu. Vjerujemo da je sa svima nama milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga. Jer kroz sve što je za nas čini Bog se objavljuje kao Trojstvo.

Bog nije zagonetka koja bi se mogla odgonetnuti te tako iscrpsti, već je Tajna koja prebiva u nedostupnu svijetlu, ali od koje se živi. Kao što se živi od sunca premda ne znamo kako nas grije. U sunce ne možemo gledati, ali nam daje da sve možemo vidjeti. Sveti Bernard iz Clairvauxa veli: "Znam što je Bog za mene, a što je u sebi to samo on zna."

Makar ne shvaćali, s povjerenjem ponavljamo sve što je Bog o sebi progovorio po Crkvi. Vjerujemo u Svijetlo od Svijetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem… svjesni koliko se duha, molitve i života utkalo u očuvanje tih istina nastalih iz trvenja s Monofizitima, Arijevcima, Macedonijanistima… Ni jedno slovce nevažno nije. Sjetimo se samo da su se Istočna i Zapadna Crkva razišle oko tamo nekog filioque, tj. oko toga da li Duh Sveti izlazi od Oca i Sina, ili po Ocu i Sinu. Tako su se strastveno trudile sačuvati istinu o tom pitanju, da su se i razišle. (Nažalost, nepotrebno – jer, premda se različitim riječima izražavaju, obje crkve isti sadržaj podrazumijevaju.)

Sveti Augustin koji je napisao pozamašnu raspravu o Trojstvu piše: "Govorimo o tri Osobe, ne stoga što bismo time odgovorili tko je Bog stvarno, nego zato da ne bismo posve zanijemili." Pa nastavlja: "Čak i najdostojnije što o Bogu kažemo ne odgovara stvarnosti, nego je samo izraz naše želje da kažemo nešto što je njega dostojno." Od istog Augustina ostala nam je prekrasna misao: "O Bogu uvijek možemo više misliti nego reći, a on je veći i od svake naše misli". Dubokom i svetom Tomi Akvinskom pred kraj se života učinilo kao slama sve što je napisao, u usporedbi s onim što mu je objavljeno. Doista, sve naše riječi samo su pokušaj govora o Bogu. Nedostatne su i neprikladne, ako hoćeš – baš kao i gusle da se na njima izvede neka od Bachovih simfonija.

Slušajući svetog Bernarda dok je zanosno propovijedao o Presvetom Trojstvu, pobožna je žena uzdahnula: "O kako bi sretna bila da znam tako o Trojstvu govoriti." A on će njoj: "A kako bi tek sretan bio ja da Presveto Trojstvo znam ljubiti kao ti."

Samo ljubeći ga, Boga spoznajemo. Kao što se i tajna svake ljubavi proniče predajući joj se sve dublje. Bog je ljubav. Sebedarje i uzdarje, onaj koji ljubi i koji je ljubljen. Savršen je, zato je trojstven. "Nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti", rekao je o njem najmudriji od svih ljudi, kralj Salamon.