Župa Biokovska - Župska Kronologija

Poznati Župljani
	akademik Josip Roglić
	akademik Vladimir Luetić
	Prof. dr. sc. Marko Turić
	Povjesničar Tomislav Luetić
	svećenik don Ivan Turić

MALA ŽUPSKA KRONOLOGIJA

piše Davor Turić

3000. godina pr.n.ere, iz novijeg kamenog doba datiraju prvi tragovi ljudskog života u ovom

kraju. Ne zna se kojem su narodu pripadali starosjedioci iz davne prošlosti Zabiokovlja ali

po ostacima starih gradina, zidina i kamenog oruđa da se sa sigurnošću potvrditi njihovo

postojanje u to doba u ovim krajevima.

400. godina pr.n.ere (otprilike u tom vremenu) dolaskom Ilira na ovo područje iščezava staro

stanovništvo i njegova kultura. Ilirska plemena Delmati i Daorsi dolaze sa sjeveroistoka.

Znanost ih naziva Indoeuropljani ili Arijevci a Grci i Rimljani nazivaju ih zajedničkim

imenom Iliri. Njihovo podrijetlo je jedna od najsloženijih tajni koje povijest, ali i druge

znanosti poput genetike nastoje razjasniti. Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te

područja od Urala do Kavkaza. Jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i broncu i

pokoravaju staro neolitičko sjedilačko stanovništvo. Oni podižu utvrđena naselja na

uzvisinama. To su one čuvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i

grobne gomile koje svjedoče o kultu umrlih. Oni se pokapaju u fetalnom položaju okrenuti

prema suncu. U Župi još sačuvano 15 takvih gomila. Povijesni izvori o životu Ilira oskudni

su te uglavnom o tome doznajemo iz rimskih izvora. O vjerovanjima i mitologiji Ilira se

zna još manje jer rimski pisci uglavnom pišu o sukobima i ratovima u kojima sudjeluju i

Iliri. Neka arheološka nalazišta svjedoče o postojanju kulta zemlje odnosno Sunca.

Predmeti pronađeni u grobovima svjedoče kako Iliri vjeruju u život poslije smrti. Figure

životinja koje se ponavljaju: bik, divlji vepar, ribe i ptice govore o ulozi koje su ove

životinje igrale u mitologiji Ilira. Prvu pojavu Delmata ,najjačeg Ilirskog plemena, na

sceni pisane povijesti sačuvao nam je grčki povjesničar Polibije. U njegovom se spisu

javljaju zbivanja karakteristična za čitavu povijest ovih krajeva: odnosi obale i

unutrašnjosti – došljaka i starosjedilaca. Na području današnje Imotske krajine živješe

Delmati sa 342 društvene zajednice zvane dekurije. Svaka dekurija brojila je oko 200 duša.

Zabiokovlje bijaše granično područje između Delmata i Daorsa u periodu naseljavanja ali

Delmati vrlo brzo potisnuše malobrojnije Daorse prema Naroni.

229. godine pr.n.ere započinju otvoreni ratni sukobi Ilira i Rimljana koji sa prekidima

potrajaše dugih 238 godina.

180. godine pr.n.ere Delmati pustoše i pljačkaju susjedne kolonije Isejaca, naseobine sirakuške

kolonije Ise, a njihova napastovanja mora da su bila česta i krajnje ozbiljna kada im Isejci

nisu mogli stati na kraj, već su se uzdali u pomoć svojih zaštitnika Rimljana. Ovo je period

kada se Delmati javljaju kao velik i moćan činilac na ovom području, napadaju sve susjede

pa i sunarodnjake Daorse budući da su se odmetnuli još i prije propasti Ardijejske države.

Naročito iza smrti Ardijejskog kralja Pleurata oca Gentijeva napadaju svoje susjede,

pokoravaju ih i nekima od njih nameću danak uzimajući žito i stoku. Tako su se i Daorsi

potužili u Rim.

158. godine pr.n.ere rimski senat uvažio je tužbe Daorsa i Isejaca i uputio je poslanike

Delmatima koje predvodi Gaj Fani. Ovo poslanstvo Delmati ne samo da nisu primili, nego

ga nisu htjeli niti saslušati, niti udovoljiti zahtjevima za zadovoljštinu Isejcima i Daorsima.

Izjavili su da s rimljanima nemaju ništa zajedničko, oduzeli su im i konje koje su imali u

nekom drugom naselju, a da rimljani ne pobjegoše nebi živi napustili ovaj kraj.

156. godine pr.n.ere. nakon odluke rimskog senata započeo je konzul G. Marcije Figul rat

protiv Delmata. Napao je iz Narona, gdje je imao jako uporište i podršku prijateljskih

Daorsa. Ali ovaj prvi u nizu krvavih delmatsko-rimskih sukoba nije po Rimljane dobro

započeo. Figul je u svom prvom pohodu u područje Delmata slabo prošao, bio potučen i

morao se povući u Naronu. Ponovo napada početkom zime nadajući se kako će se Delmati

razići i povući u svoje naseobine, te da će ih tako pojedinačno svladati. Na glas o novom

napadu Delmati su se opet sakupili u svoje glavno središte Delminium, utvrdu koju Figul

nije mogao osvojiti niti ratnim spravama. Okrene se manjim mjestima, neka osvoji i uništi

te tako osokoljen krene i Delminium zapali gorućim strijelama te ga gotovo uništiti.

155. godine pr.n.ere Figulov nasljednik P. Kornelije Scipio Nazika napada Delmate istom

taktikom i tako zauzme Delminij, odvede veliki broj pučanstva u ropstvo.Tako je završio

prvi rat rimljana sa Delmatima.

119. godine pr.n.ere među Delmate krenu konzul L.Cecilije Metel. Biva prijateljski primljen jer

su Delmati nakon prvog poraza mirovali. Prezimio je u Saloni gdje je i ostao do 117

godine pr.n.e. Obavljao je zadatak organiziranja Ilira ali je zemlju ipak opljačkao i od

plijena sagradio Kastorov hram.

78. godine pr.n.ere izbio je treći poznati rat sa rimljanima.Delmati su iskoristili nemire na

Balkanu uzrokovane prodorom Kimbra koji su protjerali Skordiske prema Vardaru i

Solunu. Pogodovalo im je stanje u Rimu nakon Suline smrti, ukinu rimsku vlast i zauzmu

Salonu. Ovog puta u sukob s njima poslan je prokonzul G. Koskonije koji se s borio dvije

godine i oduzeo im Salonu, ali Delmate nije potpuno porazio.

57. godine pr.n.ere te ponovo 51.godine pr.n.ere ovo područje posjećuje Cezar koji je bio

prokonzul Ilirika.

51. godine pr.n.ere Delmati su u savezu sa drugim ilirskim plemenima napali i zauzeli

Promonu koja je bila u vlasti Liburna. Liburni se potuže svom prokonzulu i on pozove

Delmate da napuste Promonu, kad oni to odbiju pošalje na njih mnogo vojske, ali ovu

Delmati potpuno potuku. Cezar nije mogao ništa učiniti budući da je ratovao s Pompejem.

48. godine pr.n.ere na Delmate kreće konzular Aulo Gabinije sa svojim legijama. Iste su se

satojale od 3000 konjanika i 15 kohorti pješaka. Probijajući se kroz mnoge zapreke

istočnom obalom Jadrana kopnenim putem u zimi nadajući se da ce naći zaklon iza zidova

Salone, bio je dočekan od Delmata kod Sinodija i biva teško poražen u jednom uskom i

šumovitom klancu. Poginulo je 2000 vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna. Orlovi legija pali

su u ruke Delmata. Ostatak vojske povuče se u Salonu gdje i sam Gabinije umire.

45. godine pr.n.ere Cezar ponudi Delmatima povoljne uvjete za mir ali oni mu zauzvrat

nagovijeste novi rat. Konzul P.Vatinije na njih povede tri legije, te im osvoji šest utvrđenih

gradova ali se iste godine morao povuci zbog teškoća zime i nevremena. Tako je i ovaj rat

završio bez pobjednika. Kada Delmati saznaše za Cezarovu smrt krenuše još slobodnije u

osvajačke akcije. U jednom sukobu uništiše pet rimskih kohorti sa zapovjednikom

senatorom Bebijem. Tada Delmati ponovo zauzmu Salonu i dijelove obale.

40. godine pr.n.ere prilikom podjele države za drugog triumvirata Ilirik je dodjeljen

Oktavijanu. Da bi sredili prilike u tim krajevima Antonije i Oktavijan slože se na

zajedničku akciju na istočnoj obali Jadrana. Vojska je krenula god. 39 pr.n.e. na lađama iz

Akvileje duž obale prema Saloni koju je zauzeo i krenuo dalje na jug da pokori Partine.

Pri povratku je opet zaratio sa Delmatima.

34. godine pr.n.ere Oktavijan je u svom uspješnom pohodu na plemena u dubokoj unutrašnjosti

gotovo potpuno zaokružio Delmate i spremio se na veliki obračun. Vratio se iz Rima i

preko Japodije i Liburnije te došao k svojoj vojsci koja je već bila u područje Delmata pod

zapovjedništvom M. Agripe. Tako je započeo još jedan dugotrajan rat sa Delmatima.

27. godine pr.n.ere nakon dugogodišnjeg teškog ratovanja Oktavijan je predao ovu pokrajinu

senatu. Ilirycum se počeo nazivati Delmatia, vjerovatno pod utjecajem borbi sa Delmatima.

6. godine pr.n.ere Rimljani se spremaju zadati posljednji udarac Ilirima na ovom području.

Petnaest legija i isto toliko augzilijarnih trupa gušile su kroz tri godine ovaj krvavi Ilirski

ustanak Nagrada im je bila više nego velika, Delmati i ostali Iliri bili su zauvijek eliminirani

kao politički i vojnički protivnik. Pokoravanje Delmata značilo je početak rimskog ropstva

za sadašnju Dalmaciju.

1. st.n.ere Rimljani počeše izgradnju cesta po Dalmaciji. Svi pravci biše povezani sa glavnim

gradom provincije Salonom. Nama najbliži pravac prolazi od Šestanovca, Zagvozda,

Krstatica i Slivna prema Vinjanima. Kroz kotlinu u kojoj je sada smještena Župa u to doba

prolazi samo konjski put.

923. godine crkva u Dalmaciji potpada pod jurisdikciju rimskog pape.

969. godine počinje vladavina Stjepana Držislava, prvog hrvatskog kralja. Spasio nas je od

makedonskog cara Samuela koji je opustošio dalmatinska sela i gradove.

1015. godine hrvatski kralj Krešimir oslobađa Split i Dalmaciju od Mlečana.

1069. godine Dalmacijom vlada kralj Petar Krešimir IV(vladao Hrvatskom od 1058-1074),

jedan od najslavnijih hrvatskih vladara. Spojio je dalmatinsko kopno i otoke sa maticom

Hrvatskom, počeo masovnije naseljavati ove krajeve hrvatskim obiteljima.

1102. godine Dalmacija priznaje vlast hrvatsko-ugarskom kralju Kolomanu (vladao 1095-1116).

1171. godine u Splitu stoluje Konstantin, rođak cara Emanuela s titulom „vojvoda čitavog

kraljevstva dalmatinskog i hrvatskog“.

**12. stoljeće zapamćeno je po tome što su na vrhu Biokova mještani Gornjeg Vrdola sazidali

kapelicu posvećenu Sv. Juri.

**12 stoljeće (druga polovina) za sada važi kao prvi datum koji postoji na nekom dokumentu,

a da se na njemu spominje selo Vrdol. Navodno se taj dokument, na kojemu se uz Vrdol

spominju još neka zabiokovska sela, čuva u muzeju u Veneciji (Italija).

**13. stoljeće (u početku) dalmatinskim selima, šumama i putovima haraju organizirane

skupine bandi koje napadaju i pljačkaju bogatija imanja, upadaju u gradove u kojima

vlada bezvlašće, anarhija i totalna neorganiziranost. Mještani se sami organiziraju i bore

protiv ovakvih bandi.

1239. godine (3.lipnja) u ovim krajevima biva velika pomrčina sunca i o tome je napravljen prvi

zapis koji se čuva u Povijesnom arhivu grada Splita.

1242. godine Mongoli su sa više od 150 000 vojnika prešli Dunav i Dravu, te poharali Ugarsku i

Hrvatsku. Kralj Bela IV je pred njima pobjegao u Dalmaciju i sklonio se utvrde gradova

koje Mongoli nisu uspjeli zauzeti. Tijekom opsade Trogira, Bela se sklonio na obližnje

dalmatinske otoke. Uto je stigla vijest o smrti kana Ogotaja, mongolskog vladara pa su se

tatarske čete vratile natrag u Aziju. Bela se vratio u Ugarsku. Država je bila poharana, a

nakon odlaska Mongola zavladala je glad i kuga. Bojeći se nove mongolske provale, a

uvidjevši da su tvrđave bile jedina zaštita narodu, počeo je podizati utvrđene gradove,

a poticao je i crkvene te svjetovne velikaše da ih podižu. Da bi ponovno oživio opustjelu

zemlju, poticao je useljavanje stranaca, kojima je dijelio povlastice. Bili su to većinom

Nijemci. Počeo je i razvoj gradova, koji su kraljevim povlasticama postali slobodni

kraljevski gradovi, te dobili pravo da sami biraju svoju upravu.

1348. godine čitava Evropa biva poharana neizlječivom bolešću, kugom. Umire i do dvije trećine

stanovništva. Dalmacija biva također zahvaćena tom epidemijom. Oni koji preživješe

podigoše zavjetne kapelice svecima koji se izravno povezuju kao zaštitnici od kuge:

Sv. Roku, Sv. Sebastijanu i Sv. Fabijanu. Župljani sagradiše kapelicu Sv.Roku na brdu

iznad sela nakon epidemija koje su u kasnijim vremenima poharale Župu.

1388. godine prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić osvaja Dalmaciju a 1390. i sam Split.

**15. stoljeće (početak) Župa skupa sa Krstaticama čini Gornji Vrdol dok su Donji Vrdol činili

Rašćane i Slivno.

1420. godine počinje u Dalmaciji Mletačka uprava. U to vrijeme regiju zahvaća nova velika

epidemija kuge.

1434. godine (12. kolovoza) selo Vrdol (Vrhdol) spominje se u Kreševskoj povelji kojom je

bosanski vojvoda i knez Donjih krajeva oko Sane i Vrbasa, Juraj Vojsalić, vratio vojvodi

Pavlu, knezu Nikoli, knezu Vlatku Jurjeviću i knezu Vuku Vukičeviću, njima i njihovim

nasljednicima zemlje koje im je oteo velmoža Sandalj Hranić. U ispravi je spomenuto i

nekoliko sela zabiokovlja koje knez i vojvoda Juraj Vojsalić daje Baranu Vukčiću i

braći te Hlapcu Ružiću da drže: u Gorskoj Župi selo Dragljani s pravima, granicama i

kotarima; selo Kozicu s pravima, granicama i kotarima; selo Hrašćane s pravima,

granicama i kotarima; selo Vrhdol s pravima, granicama i kotarima; selo Zahojani s

pravima, granicama i kotarima; selo Zahodi s pravima, granicama i kotarima ......

To je za sada najstariji dostupni pisani trag gdje se spominje Vrdol (Župa), budući da

onaj iz druge polovine 12. stoljeća, u kojem se također spominje Vrdol, još uvijek stoji

nedostupan u muzeju u Veneciji.

1493. godine( po nekima par godina ranije) Turci zauzeše Imotsku i Vrgoračku krajinu a time i

Župu. Vladaše ovim krajem punih 220 godina. Turci porušiše sve samostane uokolo

(Makarsku, Kamenmost, Ljubuški…) želeći provesti islamizaciju. U Župi im to nije nimalo

uspjelo jer je narod kriomice održavao mise po spiljama i u šumarcima predvođeni

fratrima iz Makarske ili Zaostroga. Prvi katolički svećenik iz Župe bijaše fra Ilija Roglić,

a sami Roglići do sada dadoše deset svećenika.

1502. godine župa Vrdol spada crkveno pod upravu franjevačkog samostana u Makarskoj.

Tako je ostalo sve dokraja mletačke uprave 1797.

1527. godine velika epidemija kuge pohara ovaj kraj a u samom Splitu odnese 6000 života što

biva više od polovice tadašnjeg pučanstva.

1571. godine (7.listopada) počinje Lepantska bitka, najveća u Ciparskom ratu između Turaka i

Mlečana. Sultan Selim II. traži 1569. od Venecije Cipar što Venecija odbija. Počinje

Ciparski rat. Lepantska bitka odigrala se 7. 10. 1571. u vodama oko grada Lepanta u

današnjem Korintskom zaljevu. Ta bitka je najveći sukob galija pokretanih veslima ali i

njihovo zadnje pojavljivanje u velikim pomorskim sukobima. Ova bitka je najkrvavija

pomorska bitka u povijesti – 28.000 poginulih sa obje sukobljene strane. Koliko je žrtava

bilo pokazuje i ime koje je dobila u turskoj historiografiji – BITKA UNIŠTENE

MORNARICE. Ova bitka je bila najveća do tog doba pa broju brodova engleske mornarice

koji su u njoj sudjelovali. Ono što je za nas bitno je da je to najvjerojatnije pomorska

bitka u kojoj je sudjelovalo najviše Hrvata nego ikad prije, a i poslije. Ne postoje

službeni podaci ali se nagađa da je u njoj sudjelovalo oko 15.000 Hrvata (uglavnom

galijota) a velik broj njih je svoje kosti ostavio na dnu mora.
Turci odmah pokreću invazijsku flotu od 300 galija i osvajaju cijeli otok osim grada

Famaguste. Svjesni da ne mogu sami poraziti tursku mornaricu, Mlečani traže pomoć i

nalaze je u papi Piu IV. koji organizira "2. svetu ligu". Toj ligi se priključuju (osim Venecije

i Papinske države) Španjolska, Malta, Savoja, Parma, Genova i Toskana. U ligu su pozvani

i francuski, portugalski, ruski i poljski kralj te austrijski car, no oni se nisu priključili Svetoj

Ligi. Za vrhovnog admirala Svete Lige izabran je Don Juan d' Austria, polubrat

         španjolskog kralja Filipa II.
        U bitci su sudjelovale galije iz 8 gradova sa istočne obale Jadrana: sv. Nikola iz Cresa,
        Uskrsli Krist iz Krka, Lav iz Kopra, sv. Jerolim iz Hvara, sv. Ivan iz Raba, Žena iz Trogira,

sv. Trifun iz Kotora i sv. Juraj iz Šibenika.
Grad Zadar je poslao svoju galiju ali je ona zarobljena u vodama Krfa prije nego što se

uspjela priključiti glavnini flote. Turska mornarica je izgubila sve brodove osim onih 15

koji su uspjeli pobjeći sa Uluč-Alijem. Od toga broja, 175 ih je potopljeno a 12 ih je

zarobljeno i sačuvano. Velik broj ih je potopljen nakon bitke. Kršćani su izgubili 15

brodova i to uglavnom na desnom krilu. Turci su imali (neprovjereni podaci) 20.000

poginulih i 5.000 zarobljenih. Tom prilikom je oslobođeno 10.000 kršćanskih robova-

veslača. Kršćani su imali 7.656 poginulih i 7.784 ranjenih. Više od 60% poginulih kršćana

dolazili su iz Venecije (ovdje se ubrajaju i mnogi Hrvati).

1572. godine vlada Evropom i ovim krajevima nova epidemija kuge. U Splitu ostade sposobno

nositi oružje samo 400 muškaraca. U Splitu i okolici ostade na životu oko 3600 pučana.

1580. godine Dalmacija bijaše, što zbog rata, gladi ili kuge, jako slabo naseljena. Split sa

varošima ima 2.840 stanovnika, tri Kaštela 395, Šolta 599 i Čiovo 129 stanovnika.

1583. godine nakon žrtava ciparskog rata gdje život izgubiše i mnogi Hrvati grad Split sa svojim

okruženjem ima samo 3.221 stanovnika.

1599. godine započela izgradnja stare Crkve Sv.Ivana na Župskom groblju. Radovi trajaše

manje od godinu dana te je 1600. godine Crkva posvećena.

1600. godine postavljeno je zvono na Crkvu Sv. Ivana koje i danas zvoni na novoj Crkvi i

najstarije je zvono na području bivše Imotske krajine.

1602. godine katoličku crkvu u splitskoj nadbiskupiji preuzima dalmatinac Markantun de

Dominis nakon dvjesta godina Mletačke vladavine.

1607. godine vlada nova velika epidemija kuge koja u našem Splitu proguta 2.700 života. U

gradu ostade živih 800 stanovnika a u varošima još 605.

1626. godine Gornji Vrdol broji 130 obiteljskih zajednica a svaka je imala između 30 i 50

članova.

1640. godine ( 9. travnja) Župu posjećuje fra Pavao Pilicer iz Rovinja. Tada su se u našem kraju

još najčešće gradile male drvene kuće, od kojih tu i tamo postoje poneki kameni temelji.

O načinu života u ovom planinskom kraju, dok nije bilo ni ceste ni boljih putova, kad je

cijela žlibina bila zarasla hrastovom šumom, govori nam opis fra Pavla koji je došao iz

Rima u vizitaciju bosanske provincije, pa je 9. travnja 1640. krenuo iz Makarske preko

Biokove u imotski samostan u Prološcu i zastao u Vrdolu (sada Župa). O tomu on piše:

" ... Zadržao sam se u Makarskoj do drugog dana Uskrsa. U nedjelju navečer bio sam

pozvan od gosp. Brkljačića. On je imao oženjena sina koji je često putovao trgovačkim

poslom po moru. Po njemu sam vratio svoje čizme, napravljene po talijanskom uzoru,

hlače i kožni haljetak. Bilo je potrebno da se obučem prema običaju mjesta, po hrvatsku,

s kabanicom i turskom kapom. Ovaj gosp. Martin bio je čovjek dobre savjesti, čovjek

velike vjere (povjerenja), u Turskoj i u Veneciji, kao i na sultanovu dvoru i drugim

krajevima svijeta, prijatan i poznat. Priredio je raskošnu večeru, pogostio me sa svom

prijateljskom iskrenošću i srdačnosti, i ponudio mi svoju kuću za stanovanje, ako bi došli

Turci u samostan, da bi mogao ostati bez straha. Rekao mi je da dođem njegovoj kući i

da ne sumnjam u sigurnost. Kako se nisu mogli naći jahaći konji jer ih u primorju ima

slabo zbog slabe paše i skupoće sijena, te unatoč tome što je njegov brat jahao za

sultanov dvor, ponudio mi je jahaćeg konja do Vrdola i poslao slugu koji je imao vratiti

konja ... Iznad brda nalazi se crkva sv. Jurja. Da bi se mogla vidjeti treba se popeti teškim

putem: tko se jedanput njim penje, drugi se put ne usuđuje. Ovaj Mlečanin je htio

jedanput ići, ali kad je sišao s brda, okrenuo se crkvici sv. Jurja i rekao: "Zbogom, sv.

Jure, više me nećeš nikad vidjeti!"

9. travnja, na drugi dan Uskrsa, pošlo nas iz Makarske jedanaest. U pratnji su nam bila

tri čovjeka koji su imali vratiti konje, tri naše sluge, ja s dva druga, otac Tadija i otac

Mate, svećenici. Otac Tadija je dobro odlučio da napusti običan put, da bi izbjegao

prolazak kroz tursku tvrđavu zvanu Zadvarje koja je kasnije bila osvojena od generala

Foscarinija. Otac Tadija, umjesto da pođe prema zapadu kako bi izbjegli veliko brdo

Biokovo, uputi se prema istoku i pravo preko brda. Brdo je bilo toliko strmo da do g.

1640. nisam prošao teži put. Na jednom mjestu morali smo sjašiti oko pola milje, a da

bismo uspješno prevalili taj put morali smo se i rukama pomagati.

U noći 8. travnja, dakle u uskršnjoj noći, pao je toliki snijeg na vrhu brda da smo ga

našli snijegom pokrivena. Kada smo došli u Vrdol, bili smo primljeni od nekoga kneza

Marka(vjerojatno Marko Matijašević) duhovita čovjeka, vješta turskom jeziku koji je

poznavao tursku zemlju. On je imao za ¸ženu kćer gosp. Brkljačića, onoga koji me je

svesrdno primio. Tako smo jedne večeri večerali s tastom, a druge sa zetom.

Došli su nam u susret on, njegova žena, sinovi, kćeri i služinčad, ljubeći nam ruke. Svi

su u seoskoj, narodnoj nošnji. Veliko je tu poštovanje prema habitu sv. Franje i

njegovim slugama. Taj knez ima mnogo kuća. Sve su od drveta, a nijedna ne dolikuje

vitezu.

Večerali smo po tursku, na krevetu. Taj se sastojao od položenoga drveta na zemlji. Kod

njega smo sjeli s ukrštenim nogama. Počastio nas je dobrom salatom, pečenjem,

janjetinom, kuhanom kokoši, dobrim kruhom i vinom, a sve je bilo postavljeno na

velikom drvenom tanjuru koji je sličio punom mjesecu. Njegova kućica od drveta široka

je dva koraka, visoka dva, duga osam, a pokrivena je bukovim drvetom. To je soba,

kuhinja i prostor za odmor.

Kuća je vezana uza štalu koja ima vrata u stojnoj kući. Tako krave, kojih ima dosta, kad

izlaze na pašu, prolaze kroza stojnu kuću. Kod ovih prolaznih vrata pripremili su mi

krevet koji je bio, kako sam rekao, tanko drvo sa slamom. Pokrivali smo se svojim

pokrivačima.

Pitao sam ove ljude u Vrdolu zašto stanuju u tomu planinskomu kraju. Odgovorili su da

ima više razloga. Prvi je, čist zrak. Doveli su mi tri starca: jedan je imao 11 0 godina,

drugi oko 120, a treći oko 130. Rekli su da ih ima još između 90 i 100 godina. Drugi bi

razlog bio miran život. Ovdje nisu uznemirivani ni od Turaka ni od zlih kršćana. Mislili

su, kad su spomenuli zle kršćane, na uskoke. Ti su pustošili u tim krajevima. Imali su

starca koji je dugo služio kao konjanik u Italiji. Videći ga priprosta, kao i ostale seljane,

upitah ga: "Kažite mi, molim vas, kako to da ste vi, koji ste toliko vremena bili u Italiji,

isto tako jednostavni kao drugi koji su ovdje, a ne pokvareni kao drugi koji su bili u

Italiji". On odgovori: "Oče, čim sam se vratio u ove krajeve, vratio sam se staroj

jednostavnosti. "

Ujutro trećeg dana Uskrsa, 10. travnja u zoru, otišli smo od kneza Marka zahvaljujući

mu na gostoprimstvu. Stigosmo u Imotski (zapravo u Blato na otočić) tj. u njegov

samostan, u predvečerje. U ovom samostanu stanovalo je 8. svećenika, 4 klerika, 3 laika i

4 mladića (đaka) na nauku. Od svećenika četiri su župnici i imaju pet konja. Okolo otoka

postoje tri podzide, jedna po više druge. Vide se brda Puna stoke: koza i ovaca, čuje se

pjevanje čobančadi i blejanje janjaca, koncert žaba itd. Oci imaju tri drvene lađice za

prijevoz. Oni mi rekoše da su zbog uznemiravanja od strane Turaka mnogo stvari

prenijeli (kao crkveno ruho i drugo) u Poljica i ondje udarili temelje novom samostanu,

ali su ih Turci u tim namjerama spriječili. Jednom ocu, koji je bio u Italiji, rekoh:

"Dragi oče, kad ste bili u lijepim krajevima Italije, zašto ste se vratili u ove nevolje, u ove

opasnosti da uvijek budete uznemirivani od nevjernika (Turaka)?" On mi odgovori:

"Presvijetli oče, domovina ... " U petak uzoru otišli smo iz Imote ... ,, - (za Duvno).

1646. godine u Župi bijaše ranjen Hasan-aga Arapović, gospodar Vrdola, Grabovca i Zadvarja

u većem dijelu 17. stoljeća. Glavni dvori biše mu u Zagvozdu (na lokalitetu Lupoglav). U

Župi je imao dvore u Gradini iznad Takala. Ranio ga je Marko Matijašević – Matijaš iz

Župe sačekavši ga u Biokovu (predio Blogova) dok je ovaj bježao ispred hajduka. Hajduci

su ga progonili nakon što je aga u Kozici ubio hajduka Deronju. Sačekavši ga u vrletima

Biokova Matijaš je drijenovom toljagom ubio njegovog pratioca subašu Mutaka a

Hasan-agu izranjavao. Nakon toga Hasan-aga se spusti do svojih pričuvnih dvora u

Gradini i tu ostade do izlječenja. Liječio ga je neki fra Luka iz makarskog samostana pa

je liječenje dobro napredovalo. Budući da ga žena nije pohodila u Župske dvore on joj

poruči da ga ne čeka „u dvorima bijelim“. Bojeći se muža ona pobježe u Klis svom bratu

Pintorović-begu. Ovaj je dade za ženu imotskom kadiji. U međuvremenu Hasan-aga

prizdravi i vrati se iz Župe u Zagvozd (12 km). Kada su svatovi prolazili iz Klisa preko

Zadvarja i Zagvozda za Imotski, mlada se prekrije prekrivačem „da ne vidi sirotice

svoje“, svoje male kćerkice koje je ostavila u Zagvozdu. Djeca su je prepoznala i potrčala

majci. Majka ih nije htjela ni pogledati. Tada Hasan-aga progovara one poznate riječi iz

narodne pjesme: „Hote amo sirotice moje,- kad se neće smilovati na vas, - majka vaša srca

kamenoga!“.

1662. godine na zboru u Kreševu za gvardijana imotskog samostana (od tada se samostan prvi

put i spominje) izabran je fra Filip Runović. Narod se vratio u krajinu iz makarskog

primorja gdje je bio pobjegao od turskog ugnjetavanja. Krajina je prije toga bila pusta a

zemlja zapuštena. U čitavom Vrdolu ostalo je samo 90 obitelji da prkose turskoj vlasti.

1669. godine (17. ožujka) kod Zadvarja pogiba zadvarski dizdar Hasan-aga Arapović, gospodar

Vrdola, Grabovca i Zadvarja.

1685. godine (15.srpnja) mnogi Župljani skupa sa ostalim Imoćanima, a pod vodstvom fra

Mate Juranovića obraniše godinu dana prije osvojenu tursku utvrdu u Zadvarju i nakon

junačke borbe protjeraše Turke sa ovih prostora. Tu osta 100 mrtvih i 16 zarobljenih

Turaka. Fra Mate Juranović tu pobjedničku vojsku kompletnu predade pod upravu

Mlečanima. Mletački general Petar Valier 26. siječnja 1686. godine piše: "Ovaj zaslužni

otac dovede u naše podaništvo puno svijeta iz turskog podaništva iz sela Ravče, Župe,

Vrdola, Drinovaca, Poljica, Vinjana i Prološca i s ovim pukom doleti na osvajanje

Zadvarja i potjera Turke s onih strana".

1717. godine (2. kolovoza) čitava Imotska krajina prelazi iz Turskih ruku pod Mletačku vlast.

Nakon što je Austrija u dva navrata 1716. i 1717. godine teško porazila Turke, ovi

pristadoše na sporazum. Požarevačkim mirom 02. kolovoza 1717. oni predadoše

Austrijancima dio Vlaške, Banat, Sjevernu Srbiju sa Beogradom i desnu obalu Save i

Une u Bosni. Tako i Župa skupa sa Imotskom krajinom dođe u ruke austrijskih saveznika

Mlečana. Budući da je pod Turskom vlašću narod bio tlačen, pljačkan i ponižavan, iako

zaostao i neuk, sa velikom radošću i nadom dočekuje novu vlast, koja je da bi se branila

od Turaka u Imotsku krajinu dovela veliku vojsku, opremu i postavila glavnu političku

vlast za ovaj dio Dalmacije.

U Župi su Mlečani izgradili konjušnice i postavili svoje konjaništvo. Veliku korist njihovim

dolaskom imao je naš narod zbog njihovog nastojanja da razviju zanatstvo. Tada je i

započela primjena zidarstva kao ozbiljnog zanata kojemu se priučio sposobniji dio muške

populacije. Mlečani su prvi započeli sa otkupom vune (iako po svojim cijenama) što je bio

jedan od prvih prihoda siromašnom narodu krajine.

1730. godine zavladala je Dalmacijom strašna epidemija kuge koja se ponovila i 1731. godine.

Mnogo je svijeta pomrlo što je uzrokovalo lošu i nikakvu obradu zemlje i slab uzgoj

poljoprivrednih kultura, pa je 1733.godine zavladala velika glad i neimaština što je još

više istrijebilo ovaj narod. Mnogi krenuše u Bosnu "trbuhom za kruhom" pa tamo opet

upadoše u epidemiju kuge pred kojom htjedoše pobjeći natrag u Imotsku krajinu.

Mlečani ih u strahu od epidemije zadržaše u karantenama uz granicu gdje većina i umri

od te strašne bolesti.

1734. godine Mlečani u Imotskoj krajini uvode svoje pismo u vođenje dokumenata. Svi su se

spisi, katastri i matične knjige vodili na talijanskom jeziku. Započeli su i sa kovanjem

novca koji su koristili za trgovinu u ovom kraju. Mlečani međutim nikada nisu zahtijevali

da narod izbaci iz upotrebe svoj jezik, pa su se i dalje mještani služili hrvatskim jezikom

tj. bosančicom sve do kraja mletačke vladavine 1797. godine.

1744. godine Župa ima 276 stanovnika u 28 obitelji.

1747. godine u crkve u Krstaticama i Rašćanima dolaze kapelani. Oni još ostaju ovisni o župniku

u Župi gdje je i dalje sjedište župnika čitavog Vrdola. U Župi je tada župnik franjevac

fra Frano Dorotić, koji je bio i posljednji franjevac na službi u Župi. Vjersku službu od

tada preuzimaju svjetovni svećenici.

1758. godine odlukom biskupa Stjepana Blaškovića iz sastava Donjeg Vrdola (Rašćane i Slivno)

odvajaju se zaseoci Luetići i Roglići. Priključili su se u Gornji Vrdol i prestali su svoje mrtve

ukopavati u groblje kod Sv.Mihovila u Rašćanima. Od tada svoje mrtve ukopavaju u groblje

kod Sv.Ivana u Župi.

1758. godine franjevci napuštaju službu u Župi odakle su vršili vjersku službu i u okolnim selima.

Odlukom biskupa Stjepana Blaškovića u Župi stoluju svjetovni (biskupski) svećenici.

1769. godine (28. studenoga) Dalmaciju pogađa vrlo jak potres sa epicentrom u Sinju.

1771. godine svijetom se širi vijest da je savladana opaka bolest – kuga koja je od 1340. do

1771. godine ubila 75 miliona ljudi diljem svijeta.

1796. godine na području Imotske krajine kreće masovnija sadnja vinograda i voćnjaka. Prve

vinograde sade fratri i oni slove kao začetnici vinogradarstva u krajini. Od tada i narod

ozbiljnije kreće uzgajati lozu i praviti vino po seoskim domaćinstvima.

1797. godine (12. svibnja) Dalmacija dolazi prvi put pod austrijsku vlast. Tajnim ugovorom

od 18. travnja između Francuza i Austrijanaca likvidirana je Mletačka Republika.

Mnogi mladi bijaše otpušteni it mletačke vojske i sa oružjem se vratiše kućama. Nastade

nered i kaos čitavom Dalmacijom. U Imotskoj krajioni nije bilo tragičnih sukoba. Vlast

koja je ostala iza Mlečana biše nesposobna i nemoćna uvesti red. Imotskoj krajini tada

pomogoše susjedi Makarani. Oni na svojoj skupštini (18.lipnja 1797.) izabraše odaslanike

za sva mjesta u Makarskoj biskupiji.U Imotsku krajinu poslaše fra Marka Bašića, Jakova

Ivaniševića i Luku Vukovića koji su imali zadatak umiriti narod i organizirati vlast do

dolaska Austrijanaca. Makarani ovo učiniše kao pomoć svom zaleđu i dijelu svoje nekada

zajedničke krajine. Nakon što su srdačno dočekani Makarani skupa sa domaćinima urede

stanje u Imotskom. Odabrali su i delegate koji su bili zaduženi napisati svoje želje i

proslijediti ih skupa sa željama ostalih delegata Dalmacije do hrvatsko-ugarskog

kralja Franje I.

1797. godine (5. srpnja) župljani sa još jednim brojem okolnih sela htjedoše se pripojiti

Makarskoj. Odaslanstvo od šest lica predvodio je serdar Rade Budalić a uz njega su bili

harambaše: Stipan Roglić, Petar Knezović, Stipan Gudelj, Ivan Vodanović i Jakov Babić.

Svoje želje napisali su i predali upravi u Imotskom sa zahtjevom da se predaju Franji I.

Na tome je i ostalo.

1798. godine (23. ožujka) kapetan Colombani dobi nalog da spriječi bježanje podanika u Bosnu.

Iz brigadnog zapovjedništva u Splitu stiže u Imotski kolonelo Danes koji u kratkom roku

sakupi 500 naših momaka i zanovači ih u svoju mornaricu.

Vlast po selima nisu mijenjali pa je i dalje seosku upravu vodio Zbor kućnih starješina na

čijem je čelu bio harambaša. Ovaj je imao kao pomoć jednog ili dva čauša i jednog subašu

koji je popisivao po kućama žito radi ubiranja desetine kao poreza. Kotarska ili općinska

mjesta vodili su starješine koji su zamijenili ranije postavljene providure. Pandurski zbor

preustrojen je i stavljen pod zapovjedništvo kolonela i serdara. Pod njihovom odgovornošću

bila je javna sigurnost kotara tj. krajine. Austrijska vlast je odredila da kod vođenja manjih

parnica kolonel bude i sudac.

1806. godine (16. veljače) Francuzi predvođeni Napoleonom službeno preuzimaju vlast u

Dalmaciji. Time je Napoleon stvarao ozbiljnu bazu za napad na Rusiju.

1807. godine (1. siječnja) generalni providur Dalmacije Vicko Dandolo uvodi novu upravu po

kojoj je ovog dana Imotska krajina ušla u sastav Makarskog okružja.

1808. godine Francuzi omogućuju našem seljaku da postane vlasnik zemlje koju obrađuje. Tada

se po prvi put u povijesti naš seljak uknjižio kao vlasnik svoje imovine.

1808. godine (u listopadu) započelo se sa izgradnjom posljednje dionica Napoleonova puta, ona

preko planinskog prijevoja Turije. Sam tijek gradnje opisuje poznati Hrvatski pisac Ivan

Aralica u povijesnom romanu „Graditelj svratošta“.

Početak 1. dijela:

Cestu sam gradio već treću godinu i upoznao što su to muke. Posljednja zima, ona između

tisuću osamsto osme i devete, bila mi je najmučnija, i po tomu što smo gradili najtežu

dionicu, onu od Zagvozda do turijskog prijevoja, i po tomu što je ljudima u planini bilo

gore nego kad je cesta građena u nizini, i po tomu što sam došao u sukob s vojnim nadzornikom Jean-Baptistom Bellegardeom. Prvi sam udarac dobio kad sam na ljetnim pripremama, koje je vodio generalni direktor javnih radova Frane Zavoreo, predložio da

se dvije dionice na sjevernim grebenima Biokova ne grade zimi, kao ostale, nego u proljeće

i kasnu jesen. Zavoreo se suzdržao od izjašnjavanja i prijedlog proslijedio nadležnima.

Već sutradan mi je odgovorio Dandolo da ne shvaćam namjere njegove vlade. On ne želi poticati gradnju cesta na štetu poljodjelstva i stočarstva, on želi da se radna snaga ratara

i stočara, koja zimi stoji neiskorištena, korisno upotrijebi, pa zato ne gradi ceste da ljude

muči hladnoćom, kako ja mislim, nego da ih nauči kako se i zimi može koješta dobro

uraditi.

Nakon ove pouke u jeku radova na Turiji uslijedio je drugi udarac. U prethodne dvije

godine, gotovo na svakoj dionici, koliko je meni poznato, vojska je strijeljala po nekoliko neposlušnih. Na jednog strijeljanog dolazilo je deset bjegunaca i šume su se punile

hajducima. To je ponukalo Dandola da odustane od terora i da, uz pomoć Zavorea,

vojnih nadzornika i inženjera, izgradi organizaciju posla koji će, s jedne strane,

paralizirati buntovnu ćud seljaka, a s druge, omogućiti da se svi ti silni radovi financiraju

iz seljakova džepa. Po općinama su postojali popisi za rad sposobnih muškaraca, od kojih

se rijetko koji mogao osloboditi javnih radova, jer je i za bogatije bila nedostižna

otkupnina od dvjesta franaka. Ta je otkupnina u trećoj zimi snižena na svega dvadeset franaka, što je mogao platiti i srednje stojeći seljak, ako mu se nije zeblo i kisnulo za

slavu »najvećeg među kraljevima«. Samo se siromasi sniženjem otkupnine nisu okoristili. Umijesto da u toku zime idu na rad u dva roka po petnaest dana, odsad su morali ići

četiri puta po petnaest dana, jer je niska otkupnina smanjila broj obveznika, dok se

obujam radova nije smanjio, jer general Marmont, koji se zbog nedostatka brodovlja i

engleske prevlasti, nije mogao služiti morskim putem, nije dopustio da se gradnja ceste produži i na narednu godinu. Prihod od otkupnina dotjecao je ne samo za povećanu plaću vojnicima koji su nadzirali radnike, i za »kruh kruha«, i za šest santima po danu što su ih dobivali nadničari, nego je i povrh toga ostalo još novca. Dandolo ga je namijenio kreditiranju trgovaca koji ce biti voljni uz dugu cestu, na kojoj nije bilo nikakvih postaja, podizati kreme i svratišta. I što sam ja, inženjer dionice puta preko Turije, učinio da obezvrijedim ovaj besprijekorni sistem za mužu? Na unaprijed označenoj trasi ja bih

obilježio manje odjeljke, nejednake po dužini ali približno jednake po težini posla koji će stotinu ljudi obaviti za petnaest dana. Kad bi došla nova smjena, razvrstao bih ljude u

brigade od po sto nadničara, uglavnom prema selima iz kojih su dolazili, i svakoj brigadi davao po jedan odjeljak puta kao petnaestodnevni radni zadatak. Ako brigada završi

posao prije roka, što je uz najveće napore moglo biti tri dana, dobiva i plaću od šest

santima i »kruh kruha« za svih petnaest dana pa uz veliko veselje odlazi kući. A desi li

joj se pa ga ne dovrši iz bilo koga razloga, ostaje na radu sve dok ga ne završi, s tim da

nakon plaćenih petnaest dana plaću više ne dobiva, a od zarađenog novca u plaćenom

roku kupuje joj se »kruh kruha« dnevno sve dok posao ne dovrši. Završavanje posla na pojedinim odjeljcima nije ovisilo samo o umjesnosti, volji i snazi brigade. Rekao bih da

je od toga najmanje ovisilo, jer su na rad dolazili sve snažni mladi ljudi, nakani da posao

brzo odrade i pred zimom pobjegnu svojim kućama. Prijevremeni završetak ovisio je o