Osta selo bez težaka i bez stopanjica

Glavno sastajalište župljana posljednjih godina postalo je mjesno groblje. Prava epidemija sprovoda obilježila je posljednje desetljeće. Od 20.11 1999. do 11.10.2009. (manje od 10 godina) umrlo je 105 župljana, a od tog broja 96 ih je sahranjeno u našem groblju.

U ovom razdoblju neka plemena izgubili su većinu svojih najmilijih. Tako su umrlih imali:

• Luetići - 28
• Roglići - 16 
• Turići - 10
• Miloši - 6
• Garmazi - 2
• Buljubašići - 3
• Sokoli – 3
• Lizatovići  – 3
• Babani –2
• Gudelji – 1
• Pavlinovići – 1
• Pejkovići – 1
• Prgometi – 1.

U istom razdoblju u našem groblju svoje umrle sahranili su:

• Brnići  - 10
• Šarići  - 6  
• Bikići  - 5
• Babani  - 2
• Gudelji –  2
• Lelasi – 2
• Lovrinčevići – 1.

Ta crna brojka nije  karakteristika samo našeg sela.  Pogreba će biti sve manje jer je župljana, stalnih stanovnika sela, još živih manje od sedamdesetak.  Za hladnih zimskih dana dim se vije  iz 35 kuća dok je za toplijih dana kada je selo puno vikendaša, broj kuća sa otključanim vratima čak i dvostruko veći.

Starosna struktura izgleda ovako:

- starijih od 80 godina  ima 17,

- između 70 i 80 godina ih je 29

- između 60 i 70 godina je 12 mještana.

To znači da je starijih od 60 godina 58 stanovnika ili više od 90 % sadašnje čeljadi. Najstariji stanovnik sela je Iva R. rođena 1922. godine

Da se u budućnosti ipak treba nadati boljoj napučenosti sela ukazuje nam činjenica kako posljednja generacija župskih osnovaca tek zalazi u četrdesete godine, a nisu izgubili naviku redovito obilaziti svoje starije, a o ljubavi prema rodnom kraju ne treba trošiti riječi. I oni koji su jednom navratili u Župu zavole ovu ljepotu, pa kako onda da je njena djeca zaborave. Župu je teško ne voljeti zbog te činjenice njena budućnost nije upitna. Prolazimo kroz najgore razdoblje, vrijeme je smjene generacija. Odlaze polako, pritisnuti godinama i trudom, oni koji su u Župi živjeli čitav svoj vijek, koji su kopali polja, uzgajali stoku i krčili šume. Na sreću dolaze njihovi sinovi, da nakon rada po bijelom svijetu ovdje uživaju u zasluženoj mirovini i da u blagodatima svog rodnog kraja prožive ostatak života.

Sreća je da naši stari svoju imovinu nisu rasprodali, već su nam je ostavili na uživanje. Zbog toga ih posebno treba poštovati i cvijećem kititi njihove grobove.

Stanje u okolnim mjestima nije bitno bolje. Po posljednjim izvješćima matičnih ureda sela u Dalmatinskoj zagori i otocima također rapidno umiru. Uspoređujući nove podatke s onima iz proteklih godina, deseci mjesta u blizini Sinja, Knina, Imotskoga i u šibenskom zaleđu doslovce su pred izumiranjem.

U Zagvozdu prošle je godine umrlo 28 ljudi, a rodilo se 9 djece.

U Župi nema mlađih obitelji pa nije rođeno ni jedno dijete. To što smo u crkvi imali poneko krštenje i vjenčanje treba zahvaliti našem don Ivanu Turiću, koji uz posebnu ljubav i niz pogodnosti privlači mlade parove i izvan našeg sela da se tu u crkvi sv. Ivana vjenčaju ili odluče za krštenje svojeg djeteta.

Naš mlađi naraštaj, rođen, kršten i odgojen diljem svijeta, pritisnut ljubavlju svojih očeva prema rodnom kraju, često navrati u selo. Doduše samo blagdanima ili za ljetnog odmora, ali ipak  se dolazi u Župu. Ostaje nam nada da u njima ima bar malo biokovskog inata i da će bar pod stare dane u njima proraditi geni kameni njihovih predaka. Da se za sva vremena zna tko smo i odakle smo.