Skitajuće pero                                                                                      BOŽE V. ŽIGO

                                                                                                  Nedjeljna Dalmacija, 19.veljače 1978.godine  

Žur na napoleonskoj cesti

Kao što je na više mjesta loše kazano, psihologija se prilagođuje krajoliku. To nikad dosad nisam uspijevao ni potvrditi ni opovrgnuti.

Naprosto, recimo, kad sam zašao u zabiokovlje, nisam imao mnogo od brdske psihologije,

ali je stoga bilo mnogo ugođaja veljačke kiše. Pljuštila je bezobrazno, kao da hoće zatrijeti sve postojeće i nepostojeće putove.

Stigosmo autom preko Dubaca, Šestanovca, Zagvozda, preko slavno zle Turije, stigosmo i obresmo se nasred ceste, uz brdo i put. Brda pred nosom blizu, put tu. Baš na malom komadiću bez asfalta.

Monte Turija pasja vira

Ali budući da su tim putem prolazila i veća i još veća gospoda od mene i mojih suputnika, i budući da se krajolik baš tako lako ne sjedinjuje s psihologijom i ljudima, mirne sam duše mogao propustiti gospodina generala ili maršala ili kako hoćete, pustiti ga da tim putem prođe prije…

Apres vous, monsieur le general!

Jer, bogami, tebi je bilo znatno teže!.

Galantne posjete gospodi Dandolo bilo je vrlo mučno spajati s financijskim rubrikama o cestama, u vrijeme napoleonsko! Dakle, zapravo, našao sam se na Napoleonovoj cesti, tamo gdje je još vrlo napoleonska… neasfaltirana.

Na pola puta između dva asfalta, na pola puta između dvije općine, na pola puta između mora

i debele unutrašnjosti…

„Planinski lanac smješten između Cetine i Neretve vrlo je visok i završava planinom Biokovo visokom sedam do osam stotina hvati, čije zapadno podnožje oplakuje more.“… Vraćam se izgradnji cesta. Opisane dionice bile su izgrađene kao čarolijom. Ti su mi radovi donijeli veliku popularnost… Dalmatinci su govorili i ponavljali u svom slikovitom jeziku: „Austrijanci su

deset godina govorili i raspravljali o planovima cesta a da ih nisu ostvarili, Marmont je uzjahao na konja da ih ostvari, kada je sjahao, ceste su već bile dovršene“. 

Tako Marmont sam.

Što je uzvišen generalski jahač ravno iz zapadne Evrope! Bilo je tu, istina , i drukčije Evrope.

Naime, bježeći pred Turcima i naseljavajući se u tu razrezotinu među brdima potpadalo se

začas pod neku drugu vlast, što je pratilo čitavo more nevolja: porezi, snijeg, vjetar, nikakve komunikacije. I, naravno, klimavo poznavanje jezika kojim je službena administracija jezdila napoleonskom cestom.

Tako će šjor Marko Marko Luetić, prvi poštar u Župi, u trenutku kada je vrag odnio šalu i

kad su sniježni nanosi na bliskoj Turiji zavijali veze između zabiokovlja i njegovih činovnika

u Zadru, izvoliti uputiti kablogram:

„Snig neve, carozza rotta, mula cota, monte Turija pasja vira!“

To je, dakako, valjalo dešifrirati. U smislu: Napadao snijeg, poštanska kočija ne može, ne

može ni mula jer je ozlijedila nogu, a pješke je još gore jer je na Turiji … pasja i snježna vira! Ukratko, zaturila se komunikacija!

Čudna situacija

Ni danas, dušu na srce, nije baš blistavo s komunikacijama. Zapravo, kako kojim. Televizijski program vidi se odlično (ponegdje čak i drugi), radio-valovi ne mare za brda, jedini problemi

su više-manje u znaku Napoleona i njegova generala ili maršala Marmonta!

No, o tome riječ drugima. Zna se, u Župi, na tom još zaostalom napoleonskom komadiću.

„Došli smo u čudnu situaciju“, kaže Jure Baban, „katastarska općina Župa još je jedina neasfaltirana. A bila je najprije po nazivu Župa, pa Župa Gornja, Donja i Srednja, pak sada ima Biokovsko selo, Krstatice …“, i tu Juru već ne uspijevam pratiti.

„Asfaltiranje prekinuto!“, kaže.

Pak barba nabraja kako je kao cestar radio na mnogima i raznim putovima, i kako je trasirao „kao čarolijom“  Kozica – Antunovići – Igrišće – (12 km), Krstatice – Zečevina – Vitrenik

(bez naznake kilometara), Lovrinčevići – Gornje Rašćane (12 km, itd …

Uglavnom, sada kao da se ne zna ni kome pripada cesta ni kome mjesto. Vrgorac je bliže, ali otamo autobusi dolaze do na tri kilometra pred mjesto, a iz matične općine uopće ne dolaze. Čak ni za učenike. Njima je, tima iz matične općine, zadnja stanica Zagvozd. Tko će niz i uz Turiju. „Monte Turija, pasja vira“.

I, kažu, spašavaju dugoprugaši iz Mostara i Sarajeva. Uvijek ukrcaju djecu. I pitaju ih kako im učiteljice, kako jučerašnja domaća zadaća. Malo se zabavljaju, malo od srca razgovaraju. Umorni su od puta i žele razgovora. Nisu ni Napoleoni ni Marmonti!

Mala velika pošta

Druga veza Župe sa svijetom je – pošta. Uz cestu odjednom iskrsne nacrtana telefonska slušalica. Stara je to pošta. I mala. Ali obavlja sve velike poslove kao što su: javiti kome da

se štogod dogodilo u Župi, javiti kome da se štogod dogodilo u Splitu ili Novom Zelandu, uopće, komunicirati između Župe i velikog svijeta … Telefonska centrala, jedna uvijek ista domižonka na kojoj se mijenjaju samo adrese u njenome hodanju poštanskome od prazne do pune, od Splita do Župe, hrpa saučešća (koju vidjeh kriomice) i – za divno čudo – mnogo knjiga! Poštar Martin Luetić voli čitati i začas je spreman i probleme pošte objasniti s pomoću Matoša!

Tu smo bili počašćeni i telefonom, i jelom, i vinom, i književnošću!

Što bi na to Marmont, kojemu je bilo dostatno da uzjaše na konja pa da sve ceste budu dovršene! Kod Martina smo bili puni asocijacija: gledali smo na televizoru dobre marke „Ajvanho“ i sjećali se jahanja kroz ove gluhe prostore.

Duvandžije i diskač

Upravo je ovuda prolazio duhanski put, put u stalnom sukobu sa financima, put preko kojega su se zaleđe i primorje upoznali u oblaku duhanskog dima …

A išao je baš gore, preko planine, vrha kojemu sam naziv zaboravio …Ali se barba Luka Vuletić sjeća da je to bilo nešto strašno …  Bilo je i tko će koga: duvandžije financa ili

obratno. No, tu nitko nije prokazivao duvandžije, kao što se ni poslije nije prokazivalo …

Pa je mnoštvo kuća popaljeno …  I nigdje nisam vidio više praznih, krasnih kamenih kuća, napuštenih, uz cestu, nigdje više nego u tom prostoru od Zagvozda do Vrgorca! Mnogo je

i spomen – ploča.

A usto je stalno pljuštalo!

Tako da nismo mogli snimiti prave folklorne motive: stare kuće, s kominom i ostalim instrumentarijem, po mogućnosti s diplama i kozama …  Toga nije ni bilo u dovoljno autentičnoj mjeri …

Zato smo imali pravi žur na napoleonskoj cesti. Ako je Marmont mogao između uzjahivanja

i sjahivanja s konja imati čast – barem u svojim zapisima – da mu se ceste same izgrade, i

Davor Turić je imao, ne manju čast da mu se, između dvije ploče, kao mnogo suvremenijem jahaču, zapljeska.

Bila je to improvizacija na licu mjesta.

„Kao u Splitu“, kazao je Davor, ponosan na svoje rukotvorine, tehnotvorine i ostalo …

A nije mala stvar: u prostoriji školske zgrade, uz veliku rupu na drvenom podu, napraviti najistinitiji diskač. Reflektor je stari, isluženi automobilski far, prekriven, efekta radi, papirom

iz bombonjere, nekoliko prekidača za paljenje i gašenje svjetla, pa još prekidača, pa čitava

tehnika …

Vrte se ploče u subotnjoj samoći stare ceste, dva i pol stoljeća i još nešto nakon Napoleona, vrte se trešteći. Suvremeni jahač Davor vješto barata svjetlima i vodi žur posve profesionalno. Sve trešti.

Demis Roussos, Boney M, Rolling Stones, Happy Childrens … Sve se to vrtoglavo miješa u Župi, subotom uveče …  U prostoriji gori peć na drva, vani katkada prođe kakav zakašnjeli automobil ili kamion, zaškripi po makadamu, bljesne farovima u staklu i zamakne …

Takva je bila subota u Župi.

Ujutro je već trebalo pakirati tehniku, skidati improvizirani reflektor, kupiti ploče. Sutradan se već održavao predkandidacijski zbor. Osim toga, veliki dio župske mlađarije nedjeljom popodne sjeda u auto ili autobuse te odlazi prema Splitu: u školu ili na posao.

Na velikoj školskoj ploči ostaje kredom zapisano: Dobro došli! SSO Župa. A u uglu: Pokloni se i počni!  To je uputa za ples.

Da, davno je bilo kada su ovuda prolazili Francuzi. I drugi. Istina, Turija je još, kad zahvati zima, pasja vira, ali je prašnjavi komadić puta, ubačen između dva asfalta, ostao kao prava relikvija.

Rekoše mi da ni ona neće zadugo. Možda samo koji mjesec, čak.

Svejedno, kad smo se vraćali, odabrali smo smjer s manje rupa, zavoja i prašine: onaj prema Vrgorcu. I začas smo bili na jadranskoj cesti, u gužvi. Premda je kišilo, kolone su se vraćale

s vikenda.

U Župi, među brdima, nisam sreo vikendaše. Tamo na hotele još i ne pomišljaju.